MTV spotovi i devedesete pripadaju istoj priči, ali nostalgija lako zamagli kriterije. Velik hit nije automatski imao velik video. Neki su skupi spektakli ostarjeli brže od jeftinih ideja snimljenih u hodniku, praznom tunelu ili pred jednim licem. Kad smo kanal gledali bez premotavanja, tri minute dobre režije mogle su promijeniti način na koji čujemo pjesmu.
Prodaja singla i visina budžeta ovdje ne određuju poredak. Rangiram spotove koji su pronašli vlastitu filmsku logiku i ostavili trag na glazbenoj televiziji. Redateljsko autorstvo i velika izdavačka ulaganja nakratko su se susreli sa svakodnevnom televizijskom rotacijom. Širi pregled evolucije glazbenog spota kroz MTV desetljeća pokazuje kako je taj sustav nastao i nestao.
Kako su MTV spotovi definirali devedesete
Poredak se oslanja na četiri kriterija: jasnoću ideje, izvedbu, vezu slike s glazbom i utjecaj na kasniji vizualni jezik. Nagrade daju kontekst, ali ne nose poredak. Kadar mora raditi unutar cjeline, a najbolji spot organizirati vrijeme i pokret tako da pjesmu poslije gledanja više ne možemo odvojiti od slike.
Raspon također određuje poredak. Devedesete su istodobno izgledale kao grunge podrum i sjajni pop studio. U istom su televizijskom satu mogli završiti crno-bijeli portret, koreografska zagonetka, kratki policijski film i digitalni roboti. Upravo je to miješanje obilježilo zlatno doba MTV-a.
12. Britney Spears: “…Baby One More Time” (1998.)
Redatelj Nigel Dick gradi cijeli video od ideje koju bi slabija izvedba pretvorila u reklamu za školsku uniformu. Hodnici, učionica i sportska dvorana djeluju poznato, a koreografija svaki prostor pretvara u pozornicu. Kamera ne pokušava sakriti jednostavnost seta. Ona prati ritam, pušta grupne pokrete da se jasno pročitaju i uvijek se vraća licu izvođačice.
Spot je stigao kada je Total Request Live pretvarao zahtjeve publike u dnevno natjecanje. Bio je građen za ponavljanje. Školski hodnik i koreografija postali su prepoznatljivi od prvog gledanja. Kritičarski nije najradikalniji video na listi, ali malo je spotova preciznije zatvorilo jedno desetljeće i otvorilo sljedeće.
11. The Prodigy: “Firestarter” (1996.)
Walter Stern snimio je “Firestarter” u napuštenom tunelu londonske postaje Aldwych. Crno-bijela fotografija, širokokutni objektiv i nagli rezovi pretvaraju skučen prostor u živčani sustav pjesme. Keith Flint ulazi prema kameri, nestaje u mraku pa opet udara u prvi plan. Stern odbacuje zaplet i svaku dekoraciju koja bi ublažila Flintovo lice.
Spot je Flinta postavio kao prepoznatljivo lice benda. Agresiju proizvodi udaljenost između kamere i tijela, koju Stern stalno krši. Na televizoru je izgledao kao smetnja u programu, što mu je bila najveća prednost.
10. TLC: “Waterfalls” (1995.)
F. Gary Gray spaja nastup grupe na površini vode s dvjema kratkim pričama o izborima koji završavaju smrću. Prijelazi između izvedbe i narativa ostaju čisti, pa poruka ne proguta pjesmu. Digitalne vodene figure članica danas otkrivaju granice tadašnjeg CGI-ja, ali nisu puki ukras. One daju refrenu vlastito, nestabilno tijelo.
MTV je 1995. proglasio “Waterfalls” videom godine. Gray je društvenu temu, pop izvedbu i računalni efekt povezao u jednu cjelinu, što objašnjava tu pobjedu. Ne snima ilustraciju teksta, nego posljedice odluka slaže u slike koje stanu između dvaju refrena.
9. Daft Punk: “Around the World” (1997.)
Michel Gondry i koreografkinja Blanca Li rade suprotno od uobičajenog videa zvijezde. Na kružnoj pozornici pet skupina plesača predstavlja različite dijelove aranžmana. Svaki pokret pripada basu, ritmu, gitari, sintetizatoru ili vokalnoj petlji. Kad se glazbeni sloj povuče, povlači se i njegova skupina.
Glavni je trik koreografija, pa kamera većinom poštuje cijelu pozornicu. Gledatelj postupno uči pravilo i počinje unaprijed očekivati pokret. Gondry je ponavljanje pretvorio u koreografsku gramatiku umjesto u ograničenje. Video se može gledati bez zvuka, ali tek s glazbom postaje potpuno čitljiv.
8. Sinéad O’Connor: “Nothing Compares 2 U” (1990.)
John Maybury veći dio spota drži lice Sinéad O’Connor u krupnom planu, izravno prema objektivu. Povremeni kadrovi pariškog parka otvaraju prostor, ali prava se radnja događa u sitnim promjenama pogleda, usta i disanja. Dvije suze vrijede više od čitave scenografije jer kamera nije pripremila izlaz od njih.
Video je 1990. osvojio tri MTV nagrade, uključujući Video of the Year. Televiziji naviknutoj na brzu montažu nametnuo je mirovanje. Maybury je shvatio da krupni plan na kućnom ekranu nije mali. Kada lice ispuni CRT, ono postaje prostor.
7. R.E.M.: “Losing My Religion” (1991.)
Tarsem Singh gradi niz slikarskih prizora u prašnjavoj sobi: krila, svijeće, padove tijela i figure koje više nalikuju ikonama nego likovima iz priče. Michael Stipe izvodi pjesmu nervoznim, lomljivim pokretima, dok ostatak spota miruje dovoljno dugo da svaki kadar dobije težinu slike na zidu.
“Losing My Religion” osvojio je šest nagrada na MTV VMA 1991., uključujući Video of the Year. Šest nagrada pripalo je videu bez jednostavnog zapleta, koji od publike traži strpljenje. Singh je religijske i nadrealne motive ostavio otvorenima. Precizna kompozicija zadržava pogled čak i kada simbol nema jedno tumačenje.
6. Missy Elliott: “The Rain (Supa Dupa Fly)” (1997.)
Hype Williams ne pokušava Missy Elliott uklopiti u postojeću sliku rap zvijezde. Ekstremno širokokutni objektiv gura lice prema gledatelju. Oblaci i metalne površine izgledaju veće nego što jesu, a crni napuhani kostim stilistice June Ambrose mijenja siluetu izvođačice u grafički znak. Video je istodobno duhovit, luksuzan i pomalo čudan.
Takav kadar radi kao sastavni dio pjesme i daje Missy prostor da kontrolira vlastitu karikaturu prije nego što je industrija učini za nju. U tekstu o ulozi MTV-a u širenju hip-hopa vidi se koliko je televizijska slika utjecala na ulazak žanra u globalni mainstream. “The Rain” je u taj proces unio vizualni kod koji nije kopirao postojeće rap spotove.
5. Björk: “All Is Full of Love” (1999.)
Chris Cunningham postavlja dva bijela humanoidna robota u sterilnu radionicu. Robotske ruke sastavljaju tijelo, a kabeli ulaze u kadar. Industrijski se postupak zatim polako pretvara u intiman susret. Efekti su precizni, no važniji je ritam otkrivanja. Cunningham nikada ne pokazuje cijeli mehanizam prije nego što gledatelj poželi vidjeti još.
Spot je stigao na samom kraju desetljeća kao miran odgovor na dotadašnju utrku u budžetima. Cunningham tehnologijom odvaja nježnost od ljudskog lica, a preciznost postavlja iznad pokazivanja novca. Na MTV-u je djelovao kao kratki film ubačen između poznatijih formata. Pažnju su držale bjelina, sporost i čistoća svakog pokreta.
4. The Smashing Pumpkins: “Tonight, Tonight” (1996.)
Jonathan Dayton i Valerie Faris vraćaju se vizualnom jeziku Mélièsova filma “Put na Mjesec” iz 1902.: oslikanim kulisama, kazališnim kostimima, vidljivim prijelazima i svemirskom putovanju koje se ne pretvara da je realistično. Umjesto da sakriju umjetnost scenografije, redatelji je stavljaju u prvi plan. Svaka zvijezda izgleda kao da ju je netko objesio rukom.
Video je na dodjeli MTV VMA 1996. osvojio šest nagrada, uključujući Video of the Year. Redatelji nisu izumili novu tehnologiju. Stare su postupke upotrijebili domišljato. Orkestralna širina pjesme dobila je avanturu dovoljno veliku za nju, ali ručno izrađeni svijet spriječio je patetiku. Oslikane kulise zadržavaju osjećaj igre.
3. Madonna: “Vogue” (1990.)
David Fincher snima u crno-bijeloj tehnici, s tvrdim svjetlom, dubokim sjenama i geometrijom tijela koja priziva studijske portrete starog Hollywooda. Montaža je brza, ali kadar nikada nije neuredan. Ruke, lica i linije kostima ulaze u kompoziciju kao precizno postavljeni grafički oblici.
Madonnina kontrola kadra tek je dio snage spota. Crne i latinoameričke queer zajednice njujorške ballroom scene razvile su voguing. Spot uvodi taj ples u masovni televizijski program zajedno s plesačima koji su ga oblikovali. Taj odnos popularizacije i prisvajanja traži više od jednostavne proslave, a širi kontekst donosi tekst o Madonni i MTV-u. Kao režija, “Vogue” pokazuje koliko svjetlo, rez i poza mogu nositi cijeli koncept.
2. Nirvana: “Smells Like Teen Spirit” (1991.)
Samuel Bayer pretvara školsku sportsku dvoranu u mjesto kolektivnog raspada. Mutno žuto svjetlo, dim, tribine i navijačice tvore poznat ritual, ali svaka minuta povećava nered. Kamera isprva promatra nastup, zatim ulazi među tijela. Na kraju više nema jasne granice između publike, benda i scenografije.
Bayer prljavštinu koristi kao vezu slike i zvuka. Kadar je zagušen, nestabilan i spreman puknuti. Kad je video ušao u MTV rotaciju, alternativni rock više nije morao izgledati uredno da bi zauzeo središte programa. Bayer je tim spotom započeo redateljsku karijeru. Školska dvorana postala je najprepoznatljivija slika proboja grungea u glavni program.
1. Beastie Boys: “Sabotage” (1994.)
Spike Jonze uzima izgled američkih policijskih serija iz sedamdesetih i snima lažnu špicu za epizodu koja nikada nije postojala. Ručna kamera, nagli zumovi, loše perike, jurnjava automobilom i prenaglašena gluma djeluju kaotično, no montaža je vezana uz svaki udar pjesme. Šala nikada ne zaustavlja brzinu.
“Sabotage” je 1994. dobio pet nominacija za MTV VMA i nije osvojio nijednu. Taj poraz objašnjava zašto prvo mjesto ne pripada statistici nagrada. Jonze je s malim sredstvima napravio video u kojem su glazba, izvedba i filmski žanr nerazdvojni. Parodija i singl funkcioniraju zasebno, ali tek spojeni postaju prepoznatljivi nakon jednog reza.
Na listu su mogli ući “Virtual Insanity”, “Praise You”, “Scream”, “Karma Police” ili “November Rain”. Svaki od njih može se uvjerljivo braniti. Ipak, izbor od dvanaest mora pokazati više od budžeta i popularnosti. Mora ostaviti prostor za intimni portret, koreografiju, praktičnu scenografiju i namjerno jeftinu parodiju. Za drukčiji presjek vrijedi pogledati i najvažnije spotove u cijeloj povijesti MTV-a.
Najbolji MTV spotovi devedesetih još rade ono što su radili na starom televizoru: u nekoliko sekundi postave pravilo, zatim ga izvedu bez suvišnog objašnjavanja. “Sabotage” je prvi jer to pravilo pretvara u čistu brzinu i ostaje najpotpuniji spoj pjesme i pokretne slike, ostvaren bez najvećeg budžeta desetljeća.
